Ljudi koji ne vide čuju bolje.
Tako se mogu lakše kretati kroz svakodnevicu.
Međutim, slijepi ljudi također bolje obrađuju jezik!
Do tog zaključka su došla brojna znanstvena istraživanja.
Istraživači su dali ispitanicima da slušaju tekstove.
Pritom je brzina jezika bila znatno povećana.
Slijepi ispitanici su svejedno mogli razumjeti tekstove.
Ispitanici koji nisu bili slijepi jedva su razumjeli rečenice.
Za njih je brzina govora bila prevelika.
Jedno drugo eksperimentalno ispitivanje je došlo do sličnog rezultata.
Slijepi i ispitanici s normalnim vidom slušali su različite rečenice.
Jedan dio svake rečenice je bio pomiješan.
Posljednja riječ je bila zamijenjena besmislenom riječi.
Ispitanici su morali ocijeniti rečenice.
Trebali su odlučiti jesu li rečenice smislene ili besmislene.
Dok su ispitanici rješavali zadatke, analizirao se njihov mozak.
Istraživači su mjerili određene moždane valove.
Na taj način su mogli vidjeti kojom brzinom je mozak riješio zadatak.
Kod slijepih ispitanika se jako brzo pojavio određeni signal.
Taj signal ukazuje da je rečenica analizirana.
Kod ispitanika s normalnim vidom taj se signal pojavio znatno kasnije.
Još nije poznato zašto slijepi ljudi učinkovitije obrađuju jezik.
Međutim, znanstvenici imaju teoriju.
Vjeruju da njihov mozak intenzivno koristi određeno područje.
Tim područjem ljudi koji vide obrađuju vizualne podražaje.
Kod slijepih ljudi se to područje ne koristi za gledanje.
Ono je, dakle, još “slobodno” za ostale zadatke.
Tako slijepi ljudi imaju veću sposobnost obrade jezika.